Toalet-papir jedna je od stvari koje u modernom dobu uzimamo zdravo za gotovo, no papirići koji obavljaju prljavi posao u našim su se životima pojavili relativno nedavno. Tek su u šestom stoljeću bogati Kinezi su počeli koristiti papir u sanitrne svrhe, iako je njegova proizvodnja usavršena stoljećima ranije.
Za vrijeme dinastije Tang, 850 godina nakon nove ere, arapski putnik je zabilježio kako Kinezi ne brinu o čistoći jer se ne peru vodom nego tek obrišu papirom nakon obavljanja nužde. Na Bliskom istoku je od davnina lijeva ruka služla za čišćenje vodom nakon obavljanja prirodnih potreba.
Toalet-papir je ugledao svjetlo dana 1596., ali je trebalo proći još tristo godina da doživi komercijalnu upotrebu.
Dok još nije bilo govora o papiru, drevni Grci su koristili kamenje i glinu, a Rimljani su upotrebljavali nešto nježniju spužvu na štapu ili – vunu. Spužva na štapu se bratski dijelila, a stajala je u kanti s dobro zasoljenom vodom.
Javni toaleti su tada imali mramorne klupe s rupama na kojima bi se sjedilo i razmišljalo o životu, a kroz rupe u zidovima bi se dodavala spužva. U Rimu je pak obavljanje nužde bio društveniji događaj. Obzirom na to da nije bilo zidova, mogla se razmijeniti i pokoja riječ tokom zajedničke aktivnosti.
Američki kolonijalisti su imali zanimljivu naviku brisanja klipovima kukuruza (jao!) i trebalo je vremena da ga zamijene mekšim novinama koje bi vješali o kuke.
Ni Hrvati nisu bezidejni kad zagusti. U selima su veliki listovi vinove loze znali poslužit kad nije bilo ničeg drugog u blizini, a ruke bi se oprale u obližnjem potoku.