Kroz aktivnost igranja videoigara stječemo različite navike – neke pozitivne, a neke i negativne. Jeste li vi razvili neku naviku vezanu uz gaming koje biste se rado htjeli riješiti?
Htjeli mi to priznati ili ne, svijet videoigara itekako ima svoje poroke. Tijekom igranja videoigara možemo razviti različite običaje i navike od kojih nemamo neke posebne koristi, ali nam iz nekog razloga odgovaraju.
O kakvim navikama pričamo? Primjera je stotinu, od opsesivnog reloadanja oružja nakon svakog ispaljenog metka i pretrpavanja inventoryja, preko maničnog učitavanja zadnje spremljene pozicije ili restarta nakon najsitnije greške, do instaliranja igara koje nijednom ne pokrenete ili pak tendencije da u multiplayeru izigravate kamikazu.
Dakle, probajte se sjetiti neke svoje navike iz videoigara koju smatrate nepoželjnom i realno bi vam u životu bilo bolje da to ne radite. I onako, terapijski – podijelite tu groznu naviku s nama u komentarima.
Kao i obično u HCL raspravama, postavlja se primjer. A u ovom slučaju čak i više njih, radi boljeg uprizorenja. Primjere prenosimo u cijelosti:
“Bok ja sam Zoran i često mi je zanimljivije skidati modove za igre nego te igre igrati s modovima. Bezbroj sam se puta već navukao na modding Skyrima – kažem si skinut ću jedan mod i to je sve, kad ono deset sati kasnije i sto modova kasnije nisam se pomaknuo dalje od prvih pola sata igre i pokušavam dokučiti koji mi to mod ruši igru od njih sto instaliranih, pri čemu je 95 totalno nepotrebnih, a možda ih je pet onako – esencijalnih, ali i to je upitno. Triggera me to svaki put kad čujem Skyrimovu glazbu.
Bok ja sam Zoran i imam groznu naviku čačkanja po mobitelu dok igram igre na konzoli ili računalu. Ne gledam koliko je sati, ne provjeravam važne poslovne mailove, ne komuniciram ni sa kim – jednostavno i u najintenzivnijem trenutku igranja u meni je poriv da popratim totalno besmislene objave na Twitteru oko toga može li se u XY igri podragati pas ili ne može. Igra se može pauzirati, moji porivi ne mogu!
Boj ja sam Zoran i imam nezgodnu potrebu da prekidam govor likova prije nego izgovore cijelu rečenicu. Ne smetaju me njihovi glasovi, ni gluma, ni ništa slično – nego ja uvijek preko titlova pročitam sve što će mi reći i skratim ih prije nego dovrše rečenicu. Probao sam igrati ugašenih titlova, ali trzaji prsta za prekid dijaloga duboko su ukorijenjeni. Ništa ne pomaže! A ako se rečenice ne mogu prekinuti, počinje me hvatati tjeskoba.”