Kada je legendarni brod Titanik počeo da tone kobne noći 14. aprila 1912. godine njegova posada je pokušala da spasi što veći broj žena i djece.
Od muškaraca se očekivalo da ostanu na brodu, i njih 1.352 poslušalo je tu naredu, zauvijek nestavši u ledenim vodama Atlantskog okeana, kako bi omogućili svojim suprugama i djeci da prežive. Dickinson Bishop nije bio jedan od tih ljudi.
Dickinson Bishop bio je bogati američki biznismen i putnik prve klase Titanika. Putovanje brodom od Britanije do Njujorka bio je zapravo kraj njegovog četvoromjesečnog medenog mjeseca s drugom surugom Helen kojom se oženio nakon što je njegova prva žena i bogata naslednica Marry, umrla na porođaju.
Bračni par je bio u svojim odajama u prvoj klasi kada su osjetili udarac. Zbog položaja kabine bili su jedni od prvih koji su izašli na palubu kada je počela evakuacija, piše portal Listverse.
Helen i Dickinson Bishop bili su ukrcani u čamac za spašavanje broj 7, prvi koji je bio spušten u ledene vode Atlantika. Nekoliko sati kasnije i nakon što je više od 1500 ljudi zajedno sa Titanikom zauvijek nestalo u dubinama okeana, čamac je pokupio brod Karpatija koji je Bishopove i ostale preživjele odveo do Njujorka.
Sporno svjedočenje i ludi izgovor
U intervjuu za jedne novine napravljenom odmah nakon iskrcavanja Helen Bishop je izjavila da je na palubi čula kako je neko rekao da novovjenčani mladenci imaju prednost pri ukrcavanju i da su se njen suprug i ona zbog toga tako brzo našli u čamcu u kome su se već nalazila tri mlada bračna para. Ipak, prilikom zvaničnog saslušanja, ovu priču više nije pominjala.
S druge strane, njen muž je imao još nevjerovatniji izgovor. Upitan kako je spašen prije tolikog boja žena i djece koji su ostali na brodu, Dickinson Bishop je smislio “savršeno” opravdanje – izjavio je da se slučajno sapleo, pao i sletio pravo u čamac za spašavanje.
Priče se držao čak i kada se prilikom zvaničnog saslušanja upriličenog zbog istrage i potonuću Titanika, skoro sam odao. Naime, na pitanje: “Ko vam je rekao da uđete u čamac za spašavanje?”, Bišop je odgovorio: “Jedan od oficira, pomogao mi je da se popnem”.
Onda, valjda shvativši šta je rekao, pokušao je da se izvadi: “Zapravo… Pao sam u čamac”.
Dickinson je također tvrdio da ni u jednom trenutku nije čuo da žene i djeca treba da imaju prednost, a to je potkrijepio i činjenicom da je u čamcu, pored njega, bilo još 12 muškaraca.
Sudbina je našla način da se osveti
Tabloidi su se u danima nakon nesreće otimali o priču o tome kako su Bishopovi preživjeli Titanik. Pojavile su se čak i glasine da se Dickinson ukrcao u čamac prerušen u ženu iako za ovo nikada nije bilo dokaza.
S druge strane, Bishopovi nakon toga nisu imali mnogo sreće. Iste godine, u decembru, Helen je rodila dječaka, ali je on umro dva dana kasnije. U novembru 1914. doživjeli su veliku saobraćajnu nesreću. Dickinson je bio samo lakše povrijeđen, ali je Helen imala tako ozbiljnu povredu glave da su ljekari bili prinuđeni da pribjegnu eksperimentalnoj tehnici i ugrade joj metalnu pločicu kako bi zaliječili lobanju.
Nakon svih ovih nesreća i tračeva koji nisu prestajali, Dickinson i Helen su se razveli početkom 1916. godine. Helen je muža optužila za okrutnost i pijančenje i dobila alimetaciju od 100.000 dolara.
Što se Dickinsona tiče, on se nepunih dva mjeseca nakon razvoda i samo dva dana prije Helenine smrti oženio po treći put, opet bogatom naslednicom Sidney Boyce. S njom je bio u braku sve do njene smrti 1950. godine.
Nakon toga, živio je povučeno u Otavi u Ilionoisu. Umro je od srčanog udara 1961. godine.