Kada građani svijeta budu ponovo izašli iz svojih kuća, sačekat će ih milioni digitalnih očiju – kamera koje su u vlasništvima država, ali i jedinice koje su postavili privatni vlasnici, a u namjeri da zaštite sebe i svoj posjed.
Pored toga milioni kamera već neko vrijeme prikupljaju podatke o vozilima na gradskim ulicama, a tu su i kamere u prodavnicama, na aerodromima, banderama, pa i na ulazima u privatne domove, i spremne su da prate svaki korak u spoljašnjem svijetu. Sve je više kompanija koje nude i sisteme za prepoznavanje lica, a u pitanju su programi koji na osnovu nekog snimka mogu da identifikuju snimljene građane.
Sistemi ipak još uvijek nisu na nivou ljudskog mozga, koji lica prepoznaje uglavnom bez greške. To ne znači da ljudska bića nije moguće prevariti, ali su kamere ipak podložnije tome, čak i kada je u pitanju identifikovanje jednostavnih objekata poput saobraćajnih znakova. Tako će ljudsko oko prepoznati znak STOP čak i kada je oblijepljen oglasima i drugim naljepnicama, dok će se softver koncentrisati na sve što je na znaku napisano.
Zbog nesavršenosti koje danas postoje u sistemima za nadgledanje mnogi razmišljaju o stvarima koje nude „nevidljivost“. Tako odjevni predmeti mogu da posluže za varanje kamera, a zahvaljujući tome što sistemi mašinskog učenja o ljudskom licu razmišljaju drugačije nego čovjek. Različiti šabloni na odjevnim predmetima utiču na različite sisteme, pa efikasnost varira od kamere do kamere.
U Kini već postoje sistemi koji građane identifikuju i kada nose hirurške maske, pa sa evolucijom sigurnosnih kamera evoluiraju i odjevni predmeti poput majica koje spriječavaju identifikaciju, ali za sada ni jedan nije dovoljan da prevari sve kamere na svijetu.