Mišljenje koje prevladava kaže da je smijeh društveno ponašanje kod nekih sisavaca. To je način razoružavanja drugih, ublažavanja društvenih napetosti i zbližavanja. Smiju se čimpanze, a to rade i psi te dupini. Smiju se čak i laboratorijski štakori, samo na dva puta višoj frekvenciji od granice ljudskog sluha. I dok postoji puno misterija o škakljivosti, jedan se posebno ističe – zašto sami sebe ne možemo poškakljati?
Pitanja o škakljivosti su vrlo stara, a ta je tema zanimala još stare Grke poput Sokrata i Aristotela, kaže
Konstantina Kilteni, kognitivna neuronaučnica koja proučava dodir i škakljanje na švedskom Karolinska institutu, a koja nije uključena u Brechtov rad. Ne znamo zašto dodir može biti škakljiv, niti što se događa u mozgu. Ne znamo zašto su neki ljudi ili neki dijelovi tijela, škakljiviji od drugih. Ova su pitanja vrlo stara i nakon gotovo 2000 godina još uvijek nemamo odgovor, napoinje Kilteni, piše Wierd.
No, njemački naučnici sa Sveučilišta Humboldt su prošle godine proveli studiju kako bi pronašli odgovore na pitanja o škakljivosti. Taj je tim naučnika predvodio Michael Brecht sa istog Sveučilišta.
Dio problema je u tome što je teško prikupiti objektivne mjere kako ljudi reagiraju na škakljanje i povezati ih s percipiranom škakljivošću. Brechtov tim je u tu svrhu napravio istraživanje nad 12 ljudi u studiji malog uzorka, koja je bila osmišljena za promatranje fenomena škakljivosti pomoću GoPro kamere i mikrofona.
Prikupljene snimke pomogle su njemačkim naučnicima da otkriju što se događa kada se ljudi škakljaju i što se mijenja kada sami sebe škakljaju, a rezultati studije objavljeni su u naučnom časopisu Philosophical Transactions of the Royal Society B u septembru. Autori su izvjestili o opažanjima vremena reakcija, smijehu i disanju te po prvi put u ljudskoj studiji, pokazuju da škakljanje samog sebe dok vas škakljaju, potiskuje škakljivost.
Rijetko je. Studije to obično ne čine, kaže Kilteni, koja nije sudjelovala u studiji.
Škakljanje je vrlo čudna vrsta dodira i reakcija na dodir, pojašnjava Brecht.
Ljudi općenito imaju ista škakljiva mjesta, pokazala je studija provedena još 1987. godine. Stopala su najviše škakljiva kod ljudi. Slijede pazusi, vratovi i brada. Kao djeca se instinktivno škakljamo i igramo i uvijek razumijemo taj tajanstveni jezik. Brecht vjeruje da je to oblik društvenog signaliziranja u kontekstu borbe u igri.
Svojim hihotanjem signalizirate da je u redu dodirivati, iako bi inače bilo neprikladno dodirivati, pojašnjava.
Prva opažanja
U prvoj fazi nove studije, svaki subjekt je imao svoj trenutak ispred GoPro kamera i mikrofona. Prethodne studije su pokazale da škakljanje ovisi o raspoloženju te da ga tjeskoba i nepoznatost potiskuju poput mokre deke. Budući da su sudionici morali naizmjence škakljati jedni druge, Brechtov tim pobrinuo se da se svaki par unaprijed poznaje i da se osjeća ugodno, ali svaka je osoba ipak bila iznenađena stvarnim napadom škakljanja. Onaj koji škaklja se uvijek skrivao iza svog partnera dok je gledao videozaslon koji im je prikazivao nasumične sekvence dijelova tijela za dodir. Vrat, pazuh, lateralnu stranu trupa, stopala i tjeme. Svaka od tih tački dobila je pet brzih škakljanja.
U prvim zapažanjima, naučnici su primijetili da su se izrazi lica i disanje škakljanih osoba promijenili za oko 300 milisekundi te da je za otprilike 500 milisekundi došlo i do glasovne reakcije, što je za naučnike bila iznenađujuće kasna reakcija.
Sudionici studije su također ocjenjivali koliko je svaki dodir škakljiv. Kruna glave obično nije škakljiva, pa je služila kao kontrola onoga što se događa kada nekoga poškakljate na mjestu koje ne reagira na taj podražaj. Volonteri su se čujno smijali nakon otprilike 70 posto dodira, a što su intenzivnije osjećali škakljanje, to su se smijali glasnije i više. Zapravo, zvuk njihova smijeha bio je mjera koja je najbolje odgovarala njihovim subjektivnim ocjenama intenziteta svakog škakljanja.
Druga faza
U sljedećoj fazi eksperimenta, škakljači su činili istu stvar, dok su se njihovi partneri istovremeno škakljali, bilo na istom mjestu na suprotnoj strani tijela, odmah pored mjesta škakljanja, ili u lebdećem pretvaranju-škakljanju koje nikada nije zapravo doticalo kožu.
Samoškakljanje je prošlo bez reakcije, što su znanstvenici i očekivali, ali su zato primijetili nešto čudno. Samoškakljanje je učinilo škakljanje od druge osobe manje intenzivnim. U prosjeku, pojava škakljivog hihotanja smanjila se za 25 posto i odgođena je na gotovo 700 milisekundi pri samoškakljanju iste strane.
Bilo je to iznenađenje za nas, ali to je vrlo jasno u podacima, kaže Brecht.
Objašnjenje zašto ne reagiramo na samoškakljanje
Taj rezultat priču vraća na pitanje zašto se ne možemo škakljati. Vodeća teorija tvrdi da škakljanje izaziva smijeh zahvaljujući grešci u predviđanju mozga. Nepredvidiv dodir ga zbuni, šaljući ga u malo ludilo, dok je samododir, s druge strane, uvijek predvidljiv.
Brecht pak misli drugačije i ne vjeruje da se zapravo radi o predviđanju od strane mozga. Umjesto toga, on sugerira da dok se osoba dodiruje, mozak šalje poruku cijelom tijelu koje inhibira osjetljivost na dodir.
“Mislimo da ono što se događa jest da mozak zna trik koji glasi – čim se dodirnete, ne slušajte”, objašnjava te tvrdi da nije tako, svi bismo se neprestano škakljali svaki put kad bismo se počešali ispod pazuha ili dotaknuli nožne prste.
Demistifikacija izražavanja emocija
Ovakve studije zapravo demistificiraju nedovoljno istražene strane emocionalne obrade.
Ljudi kažu da emocije zapravo ne izražavamo jako intenzivno glasom, da je posao lica da izrazi emocije, kaže Scott, koja se s tom konstatacijom u potpunosti ne slaže.
“Glasovi izražavaju riječi, raspoloženje, identitet, zdravlje, dob, spol, rod, geografsko podrijetlo i socioekonomski status, samo ih je teže proučavati nego lica”, ističe Scott.