Autonomni, odnosno samovozeći automobili su budućnost, no i sadašnjost – iako još nisu česti, nemojte se iznenaditi ako nekada ubrzo vidite auto na cesti kojim niko ne upravlja. Iako zvuči prilično zabavno, ko će biti kriv ako dođe do nesreće dok je vozilo bilo ‘na autopilotu’?
Noviji automobili već nekoliko godina imaju mogućnosti samoupravljanja, no to se najviše svodi na pomoć u parkiranju, držanju vozila u pravoj traci, kočenje u iznenadnim situacijama i sl. Međutim, polako počinje nova era vožnje – era s potpuno autonomnim automobilima.
No javnost je i dalje skeptična i to s punim pravom. Čak i jednostavnije tehnologije poput automatskog držanja distance pred vozilom ispred su znale zakazati – kako onda prepustiti potpunu kontrolu vozilu?
Uzmimo za primjer situaciju iz 2018. u kojoj je Uberov samovozeći Volvo pregazio i usmrtio pješakinju. Iz nekog razloga, auto nije mogao prepoznati je li žrtva pješak, biciklist, drugi auto ili nešto četvrto. U autu je bila ‘sigurnosna vozačica’ za svaki slučaj, no u tom trenutku je gledala epizodu emisije ‘The voice’. Uber je nakon nesreće privremeno prestao testirati autonomna vozila.
U ovoj se situaciji krivnja podijelila na Uber, sigurnosnu vozačicu, auto, žrtvu i saveznu državu Arizonu u kojoj je došlo do nesreće.
Nešto novija nesreća sa samovozećim vozilom dogodila se prije nešto više od mjesec dana. Dva muškarca su poginula kad se njihova Tesla zabila u drvo i zapalila, a navodno je bila na autopilotu. No Elon Musk je opovrgnuo tvrdnje da je auto kriv zato što Teslini modeli koji imaju mogućnost samostalne vožnje imaju stroga pravila kako bi se ovakve situacije izbjegle:
Teslina vozila su trenutno pod istragom zato što ih se povezuje s desecima nesreća u zadnjih par mjeseci. Još nije definirano ko je kriv za smrt dvojice u vozilu.
Očito je da samovozeći auti još nisu ni približno savršeni ni sigurni koliko bi trebali biti, no ljudi ih i dalje voze te i dalje dolazi do nesreća.
Krajem prošle godine je izašlo istraživanje koje govori o pretjeranom vjerovanju vozača u tehnologiju i inteligenciju vozila. Istražili su što bi proizvođači takvih vozila mogli napraviti da vozači shvate kako pravilno koristiti autonomne opcije vozila.
Jedan je prijedlog bio da vozači prilikom kupovine vozila potpisuju ugovor, odnosno da prihvaćaju uvjete korištenja vozila. Ova je opcija daleko od najbolje zato što većina ljudi uopće ne čita takve ugovore. Samo gledajte po sebi – koliko ste puta u životu pročitali uvjete korištenja?
Ista stvar vrijedi za upozorenja i sigurnosne obavijesti za vrijeme vožnje, koje vozač može jednostavno ignorirati, a mogu ga i dekoncentrirati. Činjenica je da uz navedene mjere opreza vozači ne bi bili znatno sigurniji, kao što se ni proizvođači tim koracima ne bi u potpunosti riješili odgovornosti – posebno ako dođe do greške u sistemu ili nesreće.
Educiranje vozača autonomnih vozila moglo bi puno značiti za njihovu sigurnost. Bitno je da vozači shvate mogućnosti, no i ograničenja autonomnih vozila. Ovako nešto bi se moralo organizirati i nakon kupovine, što bi bila odgovornost države ili proizvođača. Pošto konkretne sigurnosne mjere još nisu tema razgovora (barem nisu javno), mogli bismo se još podosta načekati prije nego što autonomna vozila krenu savršeno funkcionirati.