U mitologiji, čudovišta redovno dolaze sa nekog dalekog mjesta.
Odisej je proputovao pola svijeta, na raznim začaranim ostrvima nailazio na vještice i kiklope, prije nego što je mogao da se vrati kući. Tor je otišao u lov na monstruoznog Jormungandra. Kvecalkoatl se spustio u svijet mrtvih da bi od Miktlantekutlija ukrao kosti koje je želio. Priče o herojima obično su priče o nadljudskim poduhvatima kojima se savladava nadmoćan neprijatelj, neko čudovišno stvorenje koje im se suprotstavlja. Monstrum. Biće koje bi rado da okonča njihovu priču.
U video igrama, negativci mogu imati dva oblika. Prvi je jasan: jedinstveno stvorenje, kiklop koji stoji na putu Odiseju. Agent Smit. Vladimir Makarov. Bauzer. Nadmoćni su u svakom pogledu, žele da unište svijet, ali ih u igrama uvijek nekako savlada neki Neo ili neki Mario.
Onaj drugi oblik je nešto sasvim drugačije. Više je raštrkan fenomen, ne predstavlja ga samo jedna figura već se radi o nevidljivoj mreži između brojnih likova. Sama struktura je protivnik. Kao kad se Odisej najzad vrati na Itaku, gdje shvata da gomila prosaca pritiska njegovu suprugu u nadi da će tako preuzeti kontrolu nad njegovim posjedom. Pojedini prosci nisu bitni; pravi neprijatelj je pretpostavka da će se iznuđenim brakom sa udovicom heroja jedan od njih obogatiti. Negativac je u običajnom pravu, u ideji da „stvari prosto tako funkcionišu.“
Godina koja je za nama donela je brojne video igre sa ovako predstavljenim negativcima. Protivnici igrača bile su figure iz sjenke, amorfne mase umjesto individualnih oblika.
Uzmimo, na primjer, Bajekovu priču u Assassin’s Creed: Origins. Porodičnu tragediju izazove mu Red, nepoznati zavjerenici, vladari i trgovci i političari sa raznih strana Egipta. On kreće u totalnu osvetu, ali kroz narativ shvatamo da se Red ne može tako zaustaviti. Ne postoji jedna figura na vrhu piramide, kao u „Kumu“. Red se sastoji od mnoštva ljudi, od kojih svi imaju sopstvene ciljeve. Ne slažu se po svakom pitanju. Spaja ih ne toliko jedno centralno vjerovanje, već sama spremnost da se ujedine. Njihov odnos je strateško partnerstvo koje im pruža priliku da napreduju, da parnim valjkom pregaze sve koji im se suprotstavljaju. Sve do Bajeka, to je tako i funkcionisalo.
Na isti način predstavljena nam ideologija nacista i rasista u igri The New Colossus. Izdvaja se scena u kojoj američki član KKK razgovara sa nacističkim vojnikom, navode šta ih razlikuje, pričaju o društvenom staležu i sistemima vrijednosti unutar monstruozne kulture. Ne vide se tajne veze koje ih spajaju. Monstruoznost je imamentna, sveobuhvatna: koncentracioni logor, ozidani Nju Orleans. Ogromna struktura nasilja i ugnjetavanja koja podržava cijeli fiktivni svijet „Novog kolosa“ je tu pravi negativac; sami agenti su prosto mučni simptomi oboljenja, obični ljudi koji su odlučili da žive tako kao što žive.
Njihovi izbori bili su uslovljeni na mnogo višem nivou.
U Injustice 2, dobili smo novi svjetski poredak kojim upravljaju superheroji. Prey i Resident Evil VII pomjerili su tradicionalne zaplete iz video igara na viši korporativni nivo na kom se odlučuje ko bi trebalo da živi a ko ne. Link se borio ne samo protiv zlog Ganona, već i protiv „ Calamity Ganon“, personifikacije prirodne katastrofe kao i historijskih neuspjeha kraljevstva Hajrul.
U Destiny 2 negativac je bila čitava ideologija jednog društva, ideja da velika riba jede malu koja vodi ka božanskom. Sva ta iskustva suočila su igrače sa fenomenom sa kakvim se Odisej suočio po povratku na Itaku. Kiklopi, sirene, i druga banalna čudovišta bila su mahom trivijalne smetnje. Ove godine borili smo se protiv sistemskog zla.
Tako veliki neprijatelji ne pobjeđuju se samo velikim oružjem, već velikim idejama.
Proizvodnja svih ovih igara počela je prije 2017., ali depresivno je jasno koliko se preklapaju sa političkim trenutkom u kom danas živimo. Vlada Sjedinjenih država cijelu godinu provela je razgrađujući zaštite za najugroženije građane u korist najbogatijih. Ne radi se ništa protiv globalnog zagrijevanja, pa svi i dalje hrlimo ka globalnoj katastrofi koju će, naravno, preživjeti samo oni dobro situirani. Stotine hrabrih osoba izašlo je u javnost svjedočeći o masovnoj epidemiji seksualnog nasilja. Cele godine bili smo suočeni sa širokom, sistemskim kritikama društva u kom živimo, a čak je i svijet igara u koji bježimo kad za to imamo vremena počeo da nam šalje iste poruke.