U potrazi za odgovorom na to pitanje naučnicima bi mogla pomoći drvena kost kako bi suzili potragu na vremenskoj crti davne prošlosti.
O koliko je godina riječ kad je u pitanju prijateljski odnos čovjeka i psa, niko ne zna sa sigurnošću, ali korištenjem tehnike preciznog datiranja ugljikom, drevna pseća nadlaktična kost pronađena u Španiji pomaže u preciziranju.
Navedena kost pronađena je u špilji Erralla u španskoj Baskiji 1985. godine, navodi Science Alert, a sad je njena starost datirana između 17.410 i 17.096 godina. Više linija analize potvrđuje da nije riječ o kosti vuka, već psa. Drugim riječima, ta stara, napuknuta nadlaktična kost predstavlja dosad najstariju pronađenu pseću kost. Istraživanje vezano za to objavljeno je u naučnom časopisu Journal of Archaeological Science: Reports.
Iako neki vjeruju da su se dvije vrste počele razilaziti prije više od 100.000 godina, daleko je općenitije prihvaćeno da je pripitomljavanje pasa počelo negdje između 40.000 i 20.000 godina. Čak je moguće da je proces započeo samopripitomljavanjem vukova, koji su se vezali za ljudska naselja. Međutim, teško je identificirati biološke ostatke.
Vrijeme uništava DNK, ostavljajući identifikaciju obično do oblika kosti. To nije nužno pouzdano jer su vukovi u prošlosti možda imali više različitih oblika tijela ili su možda imali regionalne varijacije. Tako dobivamo pseće vukove, iz kostiju koje imaju osobine poput psa i vuka, u periodu prije 15.000 do 40.000 godina.
Najstariji ostaci identificirani kao domaći psi prije datiranja kosti iz špilje Eralla potječu iz gornjeg paleolitika u zapadnoj Europi i povezani su s magdalenskom kulturom, koja je cvjetala otprilike 17.000 do 12.000 godina prije nove ere, primjećuju naučnici. Ti su ostaci pronađeni u Girondeu u Francuskoj i Bonn-Oberkasselu u Njemačkoj i datirani su na starost od 15.114 do 14.237 te 14.809 do 13.319 godina.