Naučnici su predstavili rezultate istraživanja o mogućoj povezanosti između brzog hodanja i biološke dobi ljudskog tijela, koja je mjerena dužinom telomera leukocita (LTL), koji su jedan od biomarkera za koje naučnici misle da pomoću njih možemo procijeniti brzinu starenja ljudskog tijela.
“Biološka starost” u biti znači koliko su istrošene stanice ljudskog tijela. Hodanje brzinom većom od prosječne brzine hodanja čitav život moglo bi rezultirati i do 16 godina mlađim tijelom, stanično gledano, do ulaska u srednju dob, korištenjem upravo navedenog mjerenja.
Hodanje ne zahtijeva nikakvu obuku niti posebnu opremu, a naučnici sugeriraju da bi se moglo češće koristiti u tretmanima kao način poboljšanja zdravlja, gdje je to prikladno.
“Iako smo ranije pokazali da je tempo hodanja vrlo snažan prediktor zdravstvenog stanja, nismo uspjeli potvrditi da usvajanje brzog hoda zapravo uzrokuje bolje zdravlje. U ovoj studiji koristili smo informacije sadržane u genetskom profilu ljudi kako bismo pokazali da brži tempo hodanja doista može dovesti do mlađe biološke dobi mjerene telomerima”, kaže Tom Yates, kineziolog sa Sveučilišta Leicester u UK.
Naučnici su pristupili bazi podataka UK Biobank i izvukli evidenciju o 405.981 osobe sredovječne dobi. Genetska analiza koju su proveli sugerira uzročnu vezu između brzog hodanja i LTL-a, neovisno o bilo kojoj drugoj tjelesnoj aktivnosti.
Intenzitet kretanja u šetnji mjeren je samoizvještavanjem i nosivim uređajima za praćenje fitnessa koje su nosili ljudi uključeni u provedenu studiju. Taj je intenzitet važan: čini se da lagana šetnja nema isti učinak (iako je svaka vrsta kretanja dobra za zdravlje).
Na samu brzinu hoda također utječe čitav niz čimbenika, sve od kapaciteta pluća i motoričke kontrole do mentalnog zdravlja i razine motivacije. To je nešto na što bi liječnici mogli gledati kao na pokazatelj ukupnog zdravlja.
To sugerira da su mjere kao što je uobičajeno sporija brzina hodanja jednostavan način identificiranja ljudi s većim rizikom od kroničnih bolesti ili nezdravog starenja, te da intenzitet aktivnosti može igrati važnu ulogu u optimizaciji intervencija, kaže naučnik medicinskih istraživanja Paddy Dempsey iz Sveučilište u Leicesteru i glavni autor studije koja je objavljena u naučnom časopisu Communications Biology.
“Na primjer, osim povećanja ukupnog hodanja, oni koji su u mogućnosti, mogli bi imati za cilj povećati broj koraka dovršenih u određenom vremenu, npr. bržim hodanjem do autobusne stanice. Međutim, to zahtijeva daljnju istragu”, dodaje Dempsey.
Telomeri zatvaraju hromosome u ljudskom tijelu, sadrže ponavljajuće sekvence nekodirajuće DNK koje štite kromosome od oštećenja, što je pomalo poput načina na koji kapice na kraju vezica sprječavaju odmotavanje vezica, navodi se u studiji.
Ti se biomarkeri prirodno smanjuju kako stare, ali istraživanja su pokazala da se također mogu brže skratiti nedostatkom sna, zahtjevnim poslovima te stresom i naporima tokom porođaja.
Brzo se hodanje prije povezivalo s produživanjem životnog vijeka do 20 godina, a taj duži životni vijek može biti rezultat samo 10 minuta hodanja dnevno. Sada također imamo uzročnu vezu između ove specifične tjelesne aktivnosti i dužine telomera, piše Science Alert.
“Prijašnja istraživanja o povezanosti između tempa hodanja, tjelesne aktivnosti i dužinu telomera bila su ograničena nedosljednim nalazima i nedostatkom visokokvalitetnih podataka”, kaže Dempsey.