Odgovoriti na to pitanje nije tako jednostavno kao što se može činiti. Možda mislite da se nebo noću čini mračnim, jer je to vrijeme kada se naša strana Zemlje okrene suprotno od Sunca. Ali što je sa svim onim dalekim zvijezdama na noćnom nebu?
Naša galaksija sadrži preko 200 milijardi zvijezda, a cijeli svemir vjerovatno sadrži preko 100 milijardi galaksija. Moglo bi se pretpostaviti da bi toliko zvijezda moglo svijetliti tako da uvijek izgleda kao da je dan.
Sve do 20. stoljeća astronomi nisu smatrali da je čak moguće izbrojiti sve zvijezde u svemiru. Mislili su da je svemir beskonačan.
Osim što je to teško za zamisliti, poteškoća s beskonačnim svemirom je ta što bez obzira gdje gledate u noćno nebo, trebali biste vidjeti zvijezdu. Zvijezde bi se trebale preklapati jedna na drugu na nebu poput krošnji drveća usred vrlo guste šume. Ali, da je to slučaj, nebo bi zasjalo svjetlošću i po noći. Ovaj je problem uvelike uznemirio astronome i postao je poznat kao “Olbersov paradoks”.
Paradoks je izjava koja se, čini se, ne slaže sama sa sobom.
Kako bi pokušali objasniti paradoks, neki znanstvenici iz 19. stoljeća mislili su da oblaci prašine između zvijezda apsorbiraju toliko puno Zvijezdine svjetlosti tako da ona ne dolazi do nas. Kasnije su znanstvenici shvatili da kad bi sama prašina apsorbirala toliko energije od zvjezdanog svjetla, ona bi na kraju ona svijetlila jednako sjajno kao i same zvijezde.
Astronomi sada shvaćaju da svemir nije beskonačan. Konačni svemir – to jest univerzum ograničene veličine – čak i onaj s trilijunima i bilionima zvijezda, jednostavno ne bi imao dovoljno zvijezda da bi osvijetlio čitav svemir. Iako ideja konačnog svemira objašnjava zašto je nebo Zemlje tamno noću, drugi uzroci čine svemir još tamnijim.
Ne samo da je svemir konačan u veličini, već je također konačan u starosti. Odnosno, imao je početak. Svemir je rođen prije oko 15 milijardi godina u fantastičnoj eksploziji zvanoj Veliki prasak, i od tada se širi.
Budući da se svemir i dalje širi, udaljene zvijezde i galaksije sve su više udaljene. Iako ništa ne putuje brže od svjetlosti, ipak treba vremena da svjetlost prijeđe bilo koju udaljenost. Kada astronomi pogledaju galaksiju udaljenu milion svjetlosnih godina, oni vide galaksiju onakvu kako je izgledala prije milion godina, navodi Geek.
Svjetlost koja danas obasjava ovu galaksiju imat će mnogo duži putuje do naših očiju nego svjetlost koja ju je napustila prije milion godina ili čak godinu dana, jer se udaljenost između te galaksije i nas stalno povećava. To znači da količina svjetlosne energije koja dopire do nas iz dalekih zvijezda neprestano nestaje. A što je zvijezda udaljenija, to će manje svijetliti za nas.