Kao što svaki sport nije jednak, tako i svaki esport nije jednak.
Naravno, sve ovisi o naslovima za koje se igrači odluče. S Bornom Rajnovićem iz Team Ancestrala novinar portala 100posto.hr je razgovarao o videoigri Battalion 1944 koja ima tematiku Drugog svjetskog rata. Borna nam je otkrio zašto je počeo igrati baš tu igru i kako se Ancestral uključio u cijelu tu priču.
“Sama igra je relativno nova. Izašla je početkom ove godine. Sam koncept igre osmišljen je isključivo natjecateljski. Ne postoji priča i mogućnost da igrač sam igra i prelazi nivoe. U igri se bore Amerikanci protiv Nijemaca. Cilj je ili ubiti sve protivnike ili spriječiti postavljanje bombe od strane protivnika. Pobjednik je onaj koji prvi skupi 13 pobjeda”, kaže Borna.
Kako to izgleda na turnirima u praksi?
“Najčešće se u grupnoj fazi igra po jedna mapa. Mapa se odabire po sistemu zabrane. Najprije se baca novčić kako bi se utvrdilo koja ekipa ima prednost biranja koju mapu ne želi igrati. Nakon toga druga ekipa bira mapu koju ne želi i tako dok od pet mapa ne ostane jedna. Na toj odabranoj mapi je cilj doći do 13 pobjeda”, kaže Borna pa nastavlja:
“Nakon grupne faze, u doigravanju se igra tako zvani ‘best of 3’, odnosno potrebno je pobijediti na dvije od tri mape. Svaka ekipa zabrani po jednu mapu, a onda svatko bira mapu za koju misli da mu najbolje leži. Treća mapa je odlučujuća i igra se u slučaju da bude 1-1. Svaki tim ima po pet igrača bez zamjena. Uz igrače tu je još i trener.”
Turnir je samo pokazatelj onoga što je pojedini tim naučio na treninzima. Kako postoje različite vrste oružja u igri, važno je kako pojedini igrač u timu igra s kojim od oružja jer se prema broju metaka i dometu pojedine puške određuju i pozicije u timu i taktika za pojedini meč.
“Važno je da se na treninzima uigra ekipa i da se poprave refleksi. Ako neko pogine na početku jedne runde, to je loše. Baš zbog toga se uigravaju uloge. Na primjer, snajper izlazi prvi i pokušava ići na duel. Ako ja četiri puta naletim na snajper zaredom, onda moram nešto mijenjati i pokušati drugu taktiku.”
Postoji li vremenski okvir jedne runde?
“Postoji, runda traje 1:45 minuta. Za postavljanje bombe treba pet sekundi, a ako se bomba postavi, drugi tim ima 45 sekundi da ju onesposobi. Samo onesposobljavanje bombe traje sedam sekundi. Bomba se postavlja na dva mjesta na mapi. Tim koji brani bombu ima prednost u poziciji na kojoj se nalazi. Zato postoje dimne bombe i granate koje mogu pomoći onima koji napadaju bombu da u svojem naumu i uspiju. Jako je važna taktika jer ako se netko ne pridržava taktike onda se sve raspada i dolazi do poraza.”
Znači ne postoji “Messi” koji bi sam riješio cijelu “utakmicu”?
“Ima, ali malo je drugačiji koncept. Postoje jednostavno neke ekipe koje ti više pašu. Uđeš u meč i baš ti paše način na koji igraju, imaš svoj dan i jednostavno si nezaustavljiv. Psiha tu ima jako velik utjecaj. Kada dođeš na turnir adrenalin ti skače, imaš tremu, nije lako. Kada sam prvi put došao na turnir bio sam izvan sebe. Znoje ti se ruke, skače ti puls, pa ostaneš jedan na jedan pa ne znaš što ćeš. No, to sve dolazi s vremenom i iskustvom. Postoje, dakle, ekipe koje ti više pašu i one koje ti manje pašu. Ne možeš od jednog igrača očekivati da svaki turnir ima 35 ubistava. Moguće je da se to dogodi jednom, dva puta, tri puta, ali peti put neće. No, ni broj ubojstava ne znači da ćeš pobijediti. Mi smo znali pobjeđivati i s 15 ubistava, ali imali smo dobru taktiku. Nismo forsirali ubistva, nego smo forsirali postavljanje bombe što je i primarni cilj. U teoriji, ne moramo nikoga ni ubiti da bismo pobijedili”, kaže Borna.
Koja je uloga trenera?
“Kada igram na turniru, koncentriran sam samo na to da svojem timu donesem prednost. Ako ja idem na mjesto A i dobro mi ide, a cijeli moj tim gine baš na tom mjestu, onda je tu moj trener da kaže na primjer meni da idem na A, ali neka drugi odu drugim putem. Trener je tu da nam kaže koju taktiku upotrijebiti i kojim putem ići. On ima širi pregled igre.”
Kako si se uopće odlučio za Battalion i zašto baš taj naslov?
“Igrao sam Call of Duty jako dugo, nekih šest ili sedam godina. Išao sam po turnirima i bio baš aktivan. Cijela ova ekipa koja sada u Ancestralu igra Battalion je skupa igrala i Call of Duty 4. Kada je Battalion izašao napokon smo pronašli igru koja nas je očarala kao i Call of Duty 4 koji je propao. Povukla se ekipa koja je igrala Call of Duty i nije bilo više turnira ni ničega. Nakon toga smo svi šarali po drugim igrama, ali niti jedna igra nije imala ono što je imao Call of Duty 4, a to je taj natjecateljski mod. Kada je izašao Battalion, rekli smo to je to i odmah smo napravili ekipu i počeli igrati. Baš sve u toj igri je bilo po mom guštu. Igrao sam dva, tri mjeseca, a sad se zbog posla ne mogu toliko posvetiti treninzima”, kaže Borna.
Kako si došao do Team Ancestrala?
“Prijatelj Dejan i ja počeli smo igrati Player Unknown’s Battleground. Dosta dobro nam je išlo i priključili su nam se Dario i Marko. Za tu igru je bilo dovoljno četiri igrača u timu. Bili smo dobri, ali ta igra nema natjecateljski dio, a mi smo takav tip ljudi koji ne može igrati igru ako se ne može natjecati. Dejan je onda došao na ideju da dignemo sve na jedan viši nivo jer smo mislili da će u Player Unknown’s Battlegroundu napraviti natjecateljski mod. Tako smo došli do Ancestrala, a onda smo se nakon tri, četiri mjeseca prebacili na Battalion koji je taman izašao. Dodali smo još jednog igrača. Tu je došao Stefan, dečki iz Srbije koji ima stvarno veliku pozadinu u Counter Strikeu. S njim smo počeli igrati Battalion i to je bilo to. Pet mjeseci smo u Player Unknown’s Battlegroundu pokušavali doći na video stream, a to smo u Battalionu uspjeli u samo dvije sedmice. Taj puta smo izgubili, ali poanta je bila da ljudi vide da igramo pod Team Ancestralom.”
Spomenuo si ranije da je teško uskladiti treninge i posao. Čime se baviš kada nisi esportaš?
“U mojem slučaju je nemoguće uskladiti treninge i posao. Radim u IT-ju. Moje radno vrijeme je od 8 do 16. Svi mi negdje radimo i imamo različita radna vremena i baš je teško sve to uskladiti. Napravili smo tablicu i tamo radimo raspored. Kada sam shvatio da od sedam dana ne mogu šest puta doći na trening, onda sam odustao. Uz posao imam i fakultet pa odem iz kuće u 8 i vratim se u 21. Nisam htio da tim pati zbog mene pa sam se povukao na poziciju trenera. Sada u svoje slobodno vrijeme, recimo vikendom, pogledam što ima novo u igri i pratim tim kako igra, a onda s Dejanom analiziram što i kako možemo popraviti. Uz to, gledam i postoje li kakvi kupovi pa i to organiziramo”, zaključio je Borna.
(100posto.hr)