Naše unutarnje misli zapravo su vrlo praktične; pomažu nam u odlukama, daju savjete, uvježbavaju teške razgovore i podsjećaju nas što sutra moramo odraditi na poslu i kupiti u trgovini.
Vode li svi ljudi unutarnje monologe? Dugo se vremena pretpostavljalo da je unutarnji glas jednostavno dio ljudskog bića, no pokazalo se da to nije slučaj – ne procesuiraju svi život riječima.
3 dimnezija unutarnjeg monologa
Unutarnji monolog je zapravo direktan govor upućen nama samima koji se izvodi bez ikakve artikulacije ili zvuka. U pravom unutarnjem monologu gotovo da možemo čuti vlastiti unutarnji glas, svjesni smo njegovog tona i intonacije, ali i osjećaja; naš unutarnji glas može zvučati ljuto, zabrinuto, veselo.
Istraživanja su pokazala da djeca od 5 do 7 godina mogu koristiti unutarnji glas, a neka istraživanja sugeriraju da djeca mogu koristiti neki oblik unutarnje fonetike već u dobi od 18 do 21 mjesec.
Unutarnji monolog ima tri dimenzije. Prvi je dijalog. Ljudi mogu imati tako složen unutarnji razgovor da postoji rasprava o tome je li ispravno sav unutarnji govor nazivati monologom. Dakle, prva dimenzija mjeri razmišljamo li u monologu ili dijalogu. Monolog se događa kada u sebi pomislimo nešto poput: “Moram kupiti kruh.” Ali ponekad, dok razmišljamo, uključujemo više perspektiva kao u razgovoru, odnosno dijalogu.
Druga dimenzija je kondenzacija i ova dimenzija mjeri koliko je unutarnji govor opširan. Ponekad razmišljamo riječima ili fragmentima, ali ponekad, primjerice, kada se pripremamo za razgovor ili prezentaciju, razmišljamo u cijelim rečenicama i odlomcima.
Treća dimenzija je intencionalnost i bavi se time upuštamo li se u unutarnji govor namjerno. Iz razloga koje ne znamo, ponekad unutarnji govor može jednostavno doći u našu glavu ili odlutati na posve nasumične i naizgled nepovezane teme.
Afantazija – izostanak unutarnjeg monologa
Zanimljivo je da često ne razmišljamo u riječima i složenim rečenicama, ali svoje misli uvijek verbaliziramo kao da je tako.
Dugogodišnja pretpostavka da se svi ljudi oslanjaju na unutarnji glas prvi put je dovedena u pitanje kasnih 1990-ih, velikim dijelom istraživanjem koje je vodio Russell Hurlburt, psiholog sa Sveučilišta Nevada u Las Vegasu. Hurlburt je proučavao unutarnji govor sudionika tražeći od njih da nose biper. Kad god bi uređaj zapištao, morali su zapisati što su mislili ili proživljavali u svojoj glavi neposredno prije zvuka. Na kraju dana sastali su se s istraživačem kako bi pregledali njihove odgovore.
Sudionik bi zapisao: “Moram kupiti malo hljeba.” Istraživač bi ga tada pitao je li to uistinu pomislio ili je pomislio samo na riječ ‘hljeb’? Ili, je li možda samo osjetio glad i kruljenje u želucu? Sa svakim novim susretom s istraživačem, sudionici su sve bolje artikulirali svoje prave misli. Ova je metodologija na kraju otkrila da su neki ljudi imali unutarnji govor svaki put kad bi uređaj zapištao, gotovo kao da im je “radio u glavi”, drugi su imali manje unutarnjeg govora nego inače, a neki uopće nisu imali unutarnji govor već su doživjeli slike, podražaje i emocije, ali ne i glas ili riječi.
Nedostatak unutarnjeg monologa povezuje se sa stanjem koje se zove afantazija, ponekad se naziva i “sljepoća uma”. Ljudi koji dožive afantaziju ne doživljavaju vizualizacije u svom umu; ne mogu mentalno zamisliti svoju spavaću sobu ili majčino lice. Oni koji ne doživljavaju vizualizacije u većini slučajeva ne doživljavaju ni jasan unutarnji govor, prenosi 1klik.hr.
Afantazija i nedostatak unutarnjeg glasa nisu nužno loši. ali bolje razumijevanje unutarnjeg govora i širokog spektra misaonih procesa koje ljudi doživljavaju moglo bi biti posebno važno za metode učenja i učenje općenito.