Taj se fenomen naziva pareidolija i zapravo je vrlo uobičajen. Podrazumijeva situacije u kojima nam se nameće, odnosno čini, kako nejasni obrisi nečega imaju sasvim smisleno tumačenje, u ovom slučaju u obliku vizualnog podražaja u kojem prepoznajemo lica.
Kako naš mozak percipira lica?
Preživljavanje, evolucijski, ovisi o društvenim interakcijama i kooperaciji, stoga je neophodno raspoznavanje i pamćenje lica. Prepoznavanje lica toliko je bitno da su ljudi tokom evolucije postajali sve različitiji (jedni od drugih) kako bi se lakše prepoznali. Naši mozgovi imaju posebnu “ladicu” samo za pamćenje lica. naučnici su ovakav način prepoznavanja i pohrane informacija uočili i kod nekih vrsta majmuna, prenosi 1klik,hr.
Zašto vidimo lica koja to nisu?
Kao što smo već utvrdili naš je mozak razvijen na način da vrlo dobro pamti i razlikuje lica. Ipak, kada vidimo lica tamo gdje ih objektivno nema, to je zato što različita područja naših mozgova zajednički krivo percipiraju i odašilju signal da se lice tamo nalazi, a to se događa jer postoji lažno “iščekivanje” pojave lica.
Mozak je sposoban i svjesno i nesvjesno obrađivati informacije. Automatska ili nesvjesna obrada senzornog podražaja u slučaju lica modulirana je drugim ‘zapovjedničkim’ regijama mozga koji naš vizuali sustav uvjere kako vidi lice čak i kada ga nema. Ovo se događa zbog toga što je za opstanak u ljudskim društvima i odnosima iznimno važno prepoznavati lica, a neuspjeh u prepoznavanju može dovesti do neugodnih posljedica.
Naša sposobnost da vidimo lica u oblacima, čipsu ili tostu neobična je nuspojava evolucije koja je odlučila kako si ljudi ne mogu dopustiti neprepoznavanje lica, čak i kada ga nema.