Razvilo se od naših prvih predaka, neandertalaca, koji su se mogli prisjetiti stvari na različite načine koristeći instinkt i taktike preživljavanja naučene od svojih predaka. Iako ljudi još uvijek imaju sposobnost pamćenja određenih instinkta, ideja o “genetskom pamćenju” je nešto u što biolozi i psiholozi još uvijek nisu sigurni.

Pogledajmo kako se pamćenje razvilo kod ljudi i različite načine na koje se može koristiti.

Genetsko pamćenje: postoji li ili ne?

Vjeruje se da su se prvi ljudi oslanjali na “genetsko pamćenje”, a riječ je o pamćenju koje su naslijedili od svojih roditelja i predaka, slično instinktu. To pamćenje bi im omogućilo da se prisjete stvari kojima ih roditelji nisu naučili.

Iako psihologija često zagovara “odgoj” kao uzrok za način ljudskog ponašanja, postoje neki obrasci ponašanja koje čak ni mi ne moramo učiti. Oni uključuju:

• Dojenje
• Plač
• Izražavanje emocija
• Korištenje naših udova
• Jelo i piće
• Obavljanje nužde

Sve su to primjeri našeg prirodnog instinkta kao ljudi. Oni su toliko ukorijenjeni u našu potrebu za preživljavanjem da na njih ne mislimo, niti nam treba podsjetnik. To je način na koji bi genetsko pamćenje funkcioniralo za naše pretke, iako se smatra da su mogli zapamtiti i mnogo više, primjerice, stvari kao što je lov, kako se zaštititi, pa čak i liječiti u nekim slučajevima.

Iako psiholozi nisu uspjeli dokazati da postoji genetsko pamćenje, biolozi rade na dokazivanju ovog fenomena kod naših predaka. Genetsko pamćenje može se vidjeti čak i kod životinja, a dobar primjer su kokoši.

Kapacitet pamćenja kod modernih ljudi

Dakle, kako je genetsko pamćenje povezano s kapacitetom pamćenja koji danas imamo? Postoje li načini da proširimo svoj kapacitet pamćenja ili se čak prisjetimo znanja predaka?

Iako službeno ne postoji način “prisjećanja” znanja predaka, on se može vidjeti u mnogim duhovnim skupinama. Na duhovnost se često gleda kao na nešto u što se svako može uključiti ako se sjeti kako to postići. Međutim, radi se samo o nagađanju i ne vjeruju svi u to.

Danas je naše pamćenje više usmjereno na inovacije i učenje novih stvari, kao i na zadržavanje naučenog znanja. Naši mozgovi nisu tako veliki kao što je nekad bio mozak neandertalaca i ne učimo na isti način kao oni. Izuzetno smo inovativni i imamo prostora za nove ideje, ali nemamo sposobnost pamćenja dugotrajnog znanja na isti način.

Međutim, ljudi mogu trenirati svoj mozak kako bi pohranio više informacija. Mnogi ljudi sudjeluju čak i u takmčenjima u pamćenju, gdje pamte kartice i čitaju ih sucima. Ti ljudi svakodnevno prakticiraju neke tipove igara pamćenja i moraju svoj um posvetiti određenim obrascima i praksama kako bi to mogli učiniti. Neko to ne može prirodno učiniti bez obuke.

Ukupni kapacitet memorije ljudskog mozga procijenjen je na 2.5 miliona gigabajta. To je oko dva terabajta, što je više znanja nego što većina računara može sadržavati. Prilično smo cool ako malo više razmislite o tome.

Međutim, za razliku od računara, naš mozak se ne može napuniti. S vremenom, naš mozak odbacuje nepotrebna sjećanja, poput softvera za čišćenje diska na vašem računaru, osim što to čini automatski. Zato često zaboravljamo male detalje događaja ili čak riječi koje smo već pročitali u nekoj knjizi (ako je to bilo prije nekog vremena).

Najvažnije uspomene koje pohranjujemo su one koje na nas emocionalno utječu na različite načine ili sjećanja potrebna za obavljanje poslova i svakodnevnih životnih zadataka. Ova sjećanja su više povezana s našim preživljavanjem, a zbog čega su toliko važna.

Sada znate nešto više o pamćenju, odakle dolazi i kako ga koristimo. Ako želite isprobati neke vježbe pamćenja, postoji mnogo njih koje su dostupne na internetu, kao i videozapisi od “majstora pamćenja” koji objašnjavaju kako mogu zapamtiti više od 400 riječi ili brojeva zaredom.

Pamćenje je prilično cool, a udubljivanje u temu zahtijeva puno više istraživanja i vremena. Međutim, sada možete uočiti razliku između našeg inovativnog pamćenja i učenja te sjećanja koje dolazi iz naše genetike (instinkta).