I dok se balkanske zemlje nekako nose s krizom izazvanom koronavirusom, starije generacije ona je podsjetila na to da su već iskusile karantene i praćenje kontakata – kad je njihova bivša komunistička domovina Jugoslavija prije 50 godina svladala posljednju europsku zarazu velikim boginjama. Jugoslavenske zdravstvene vlasti tada su u samo nekoliko sedmica uspjele cijepiti 18 miliona ljudi i broj mrtvih zadržati ispod 40.
Nekima je takva efikasnost potaknula nostalgiju za socijalističkim vremenima, naročito jer se vrijeme koronavirusa poklopilo s 40. godišnjicom smrti Josipa Broza Tita. Mnogi se sjećaju dobro organiziranog i besplatnog zdravstvenog sistema koji u mnogočemu nadmašuje današnji, koji je godine razvoja izgubio u ratovima 90-ih godina.
Nedostatak kvalitetnih medicinskih radnika
Danas se bolnice u regiji muče kako da zadrže kvalitetne doktore i sestre koje bolje plaće i profesionalne prigode mame u inozemstvo.
-Neki su voljeli socijalizam, neki nisu, ali svi su vjerovali u zdravstveni sistem- kaže srbijanska epidemiolog Zoran Radovanović, koji je radio na suzbijanju zaraze velikim boginjama 1972. godine.
– Niko odluke doktora nije dovodio u pitanje i svi su se htjeli cijepiti- dodaje.
Cijepljenje gramofonskim iglama
“Ne” cjepivu nije bila opcija u Titovo vrijeme. On je bio na čelu Jugoslavije kad se kosovski Albanac zarazio na putu u Irak i velike boginje unio u zemlju. Kako taj virus nije bio viđen od 1930., lokalni doktori nisu odmah povezali simptome, groznicu, glavobolju, umor, osip i plikove s velikim boginjama.
Kad je shvaćeno o čemu se radi, mašinerija Titove komunističke države krenula je u akciju. Vlasti su uspostavile karantene u hotelima i kampovima i naredile masovno cijepljenje populacije.
– Vojska, policija i svi doktori bili su uključeni u potragu za zaraženima i u cijepljenje- sjeća se umirovljena virologija Ana Gligić.
Neki doktori koji su ostali bez injekcija snalazili su se tako što su pacijente cijepili gramofonskim iglama umočenim u cjepivo. Gordana Vukmirović, 75-godišnja penzionisana ekonomistica, sjeća se kako je medicinski tim iz lokalne bolnice došao u njen ured da bi cijepio sve zaposlenike.
– Unatoč tome, život je bio normalan, išli smo na posao, gradski prijevoz je funkcionirao, radnje su radili- kazala je. Praćenje kontakata također je bilo robusno. Samo je u Beogradu intervjuirano više od 3000 ljudi, pokazuju podaci Svjetske zdravstvene organizacije.
Nisu smjeli reći zašto stavljaju u karantenu
Nakon tri mjeseca bitka je bila dobivena. Ukupno je bilo 175 zaraženih i 35 umrlih. Zaraza se nije prelila preko jugoslavenskih granica. Izolirani u svojim domovima, mnogi su s područja bivše Jugoslavije ponovo pogledali film “Variola Vera” redatelja Gorana Markovića i s Radom Šerbedžijom u glavnoj ulozi koji govori o tim događajima.
Gledajući unatrag, doktori su pohvalili Tita što se nije mnogo pojavljivao u javnosti tokom krize. Ali, kao i u drugim stvarima, on je odlučivao.
-Tito je bio taj koji je trebao odobriti da javno proglasimo epidemiju i trebalo mu je tri dana da to napravi. Mi smo ljude u međuvremenu stavljali u karantenu, ali im nismo smjeli reći zašto – rekao je Radovanović.