Životna priča meksičke slikarice Fride Kahlo bila je fascinantna koliko i njena umjetnost. Čitav Fridin opus odraz je boli koju je trpjela kao posljedicu teške saobraćajne nesreće, ali i burnog braka.
Rođena je kao Magdalena Carmen Frieda Kahlo y Calderon 6. juna 1907. godine u gradiću Coyoacánu.
Bila je treće od četvero djece njemačkog imigranta Guillerma Kahla (Carl Wilhelm Kahlo) i Matilde Calderón y Gonzale. Majka joj je bila španskog i indijanskog porijekla.
Dječija paraliza i saobraćajna nesreća
Sa šest godina oboljela je od dječije paralize, zbog čega joj se desna noga i stopalo nisu razvijali proporcionalno s ostatkom tijela. No, ono što je, uistinu, promijenilo život djevojci visokoj 150 centimetara bila je teška saobraćajna nesreća koja ju je zadesila 1925. godine.
U sudaru autobusa i tramvaja 18-godišnja Frida zadobila je prijelom kičme, grudne kosti, rebara, zdjelice, a uz to je imala i 11 prijeloma na desnoj nozi, slomljenu lijevu nogu te rame. Željezna šipka probila joj je abdomen i matericu, zbog čega je imala četiri pobačaja.
Nekoliko mjeseci cijelo joj je tijelo bilo u gipsu, a trpjela je i velike bolove. Kako bi joj pomogla skratiti vrijeme tokom oporavka, majka joj je u krevet donijela pribor za slikanje. Frida je tada otkrila svoju novu strast. Majka ju je potajno sažaljevala, ali od oca je dobijala podršku i divljenje. Govorio joj je kako je bolja od drugih jer je hrabrija i pametnija. Bila mu je ljubimica. Operisana je više od trideset puta, a da bi olakšala patnju, odavala se alkoholu i drogama.
Prije nesreće željela je biti doktorica. Godine 1922. upisala je prestižnu meksičku školu National Preparatory School. Ubrzo je postala i pripadnica političke te literarne grupe nacional-socijalista, zaljubivši se u njihovog vođu Alejandra Gómeza Ariasa.
Ujedno je to bilo i doba u kojem je svjedočila oružanim borbama u Mexico Cityju, kao svojevrsnom nastavku Meksičke revolucije. Stoga je odlučila promijeniti jedan od ključnih biografskih podataka te godinom svog rođenja navoditi 1910., kada je započela Meksička revolucija. Također, izbacila je slovo “e” iz imena te postala Frida.
Brak i prevare
Za vrijeme školovanja pomagala je ocu, profesionalnom fotografu. Također, u to se doba počeo razvijati umjetnički pokret muralizam, idejnog začetnika Diega Rivere, za koji je Frida tada prvi puta i čula. Upoznala ga je u spomenutoj školi, koja ga je 1922. zaposlila na oslikavanju. Kao mlada umjetnica, zamolila ga je za savjet i pomoć u slikanju. Diego je odmah prepoznao njen talent, no njihov se odnos ubrzo razvio u strastvenu ljubavnu vezu.
Studij medicine napustila je 1925. godine, okrenuvši se slikarstvu, i to, ponajprije, kako je spomenuto, ispunjavajući vrijeme oporavka od nesreće koja ju je bila prikovala uz krevet. Uprkos protestima njene majke, Frida i Diego vjenčali su se kada su joj bile 22. godine, a njemu 43. Bio je to brak ispunjen trzavicama i svađama jer su oboje bili temperamentni i skloni upuštanju u ljubavne afere.
Diego je tolerirao njene veze sa ženama, ali na one s muškarcima bio je ljubomoran. Ipak, ono što je okončalo njihov desetogodišnji brak bila je njegova nevjera s Fridinom sestrom Cristinom. Godinu nakon rastave ponovo su se vjenčali. No, ni drugi bračni pokušaj nije donio nikakve promjene pa su i nadalje bili nevjerni jedno drugom te živjeli u odvojenim dijelovima kuće.
Dvoje umjetnika obilježilo je 20. stoljeće slikarstvom, ali i političkim angažmanom. Naime, par je imao aktivnu ulogu u komunističkom pokretu, pa su u svoj dom primili i ruskog revolucionara i vođu Crvene armije Lava Trockog, koji je, bježeći pred Staljinovim režimom, zatražio azil u Meksiku.
Frida je tokom 1937. imala s njim ljubavnu aferu, a samo tri godine poslije Trocki je ubijen u njenom rodnom gradu. Među Fridinim ljubavnicima bio je i poznati fotograf Nickolas Muray, kojeg je upoznala 1928. te održavala povremenu ljubavnu vezu sljedećih 10 godina.
Oslikala svoj život
Njene slike odlikovale su se simbolizmom, živim bojama, ali i meksičkim kulturnim naslijeđem. Uglavnom je slikala autoportrete koji su postali dominantnim dijelom njenog života i stvaralaštva. Ocrtavali su Fridina psihofizička stanja puna boli zbog brojnih operacija, spontanih pobačaja, problema u braku i ljubavnih avantura. Djela su joj prvi put izložena u Meksiku 1937. godine na skupnoj izložbi u Galeriji umjetnosti Univerziteta u Meksiku.
Zahvaljujući inicijativi francuskog pisca i pjesnika Andréa Bretona, ponuđena joj je izložba u Galeriji Juliana Levyja 1938. u New Yorku. Godinu nakon te trijumfalne izložbe Breton joj je organizirao i onu u Parizu. Iako je tokom kasnila, bila je vrlo uspješna. Čak je i Louvre otkupio jednu njenu sliku, a bilo je to prvo umjetničko djelo meksičkog umjetnika koje se našlo u posjedu ugledna pariskog muzeja u 20. stoljeću.
Za vrijeme života naslikala je 143 slike, od kojih 55 autoportreta. Njena prva i jedina samostalna izložba u Meksiku održana je 1953. godine. Zbog lošeg zdravlja doktori su joj savjetovali da toga dana ne ustaje iz kreveta, no na otvorenje je stigla vozilom Hitne pomoći te je na krevetu prenesena do gostiju koji su je nestrpljivo očekivali.
Nadam se da je izlaz sretan
Posljednju godinu života bila je teško bolesna. Zbog gangrene amputirana joj je desna noga do koljena. Iako se još nije bila dovoljno oporavila od upale pluća, neposredno prije smrti sudjelovala je u demonstracijama protiv intervencije SAD u Gvatemali.
Preminula je 13. jula 1954. od plućne embolije. Imala je 47 godina. No, zbog riječi koje je zapisala u dnevnik nekoliko dana prije smrti “Nadam se da je izlaz sretan – i nadam se da se neću vratiti”, sumnja se da se slučajno ili, pak, namjerno predozirala.
Diego je u svojoj autobiografiji napisao kako mu je njena smrt bila najgori dan u životu.
Tri godine poslije i on je preminuo. Posljednja mu je želja bila da mu pepeo bude pomiješan s Fridinim u urni pohranjenoj u njenom rodnom domu Plava kuća (La Casa Azul) u gradiću Coyoacánu.
Ipak, njegova supruga, s kojom se oženio godinu poslije Fridine smrti, kao ni njegove dvije kćerke, nisu mu ispunile želju.
Plava kuća 1958. pretvorena je u muzej posvećen Fridinom životu. U čast ovoj jedinstvenoj slikarici, današnjem simbolu slobode i Meksika, snimljeni su brojni dokumentarci i filmovi.
Godine 1983. Hayden Herrera objavila je Fridinu biografiju, koja je postala besteler. Knjiga je 2002. doživjela filmsku adaptaciju, a ostvarenje sa slavnom Salmom Hayek u naslovnoj ulozi i u režiji Julie Taymor osvojilo je dva prestižna Oscara – za najbolju šminku i najbolju originalnu muziku.
